Dan kad se Hrvatska i voli

Dan domovinske zahvalnosti i Dan branitelja zatekao me na otoku Ugljanu. Odatle krećem u Knin, na od mnogih neželjeno obilježavanje dvadesetogodišnjice oslobođenja toga hrvatskog povijesnoga grada. Tek je šest sati ujutro. Vonja po vrelom danu, isparava se miris iz mora i ispunjava nosnice. Vrelinu najavljuje već užareno sunce. Na trajektu se tu i tamo netko oglasi zijevanjem i umirivanjem laveža kakva kućnog ljubimca na čiji je rep stala noga bunovna djeteta.

Nakon iskrcavanja i desetak minuta vožnje Kalmetinom, kako Zadrani zovi cestu koja spaja trajektnu luku s autocestom, skrećem za Škabrnju, koju sam posjetio prije dvadeset dva mjeseca i pisao o velikosrpskoj agresiji i srpskim zločinima. Srbi su za Domovinskog rata što ubili a što masakrirali 73 mještana Škabrnje. Najviše zla činili su Srbi iz susjednih Biljana Donjih, u koje ulazim vozeći sporije.

 

Nova kninska crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta djelo je arhitekta Jerka Rošina

 

Zbog državnog blagdana očima tražim hrvatsku državnu zastavu, koje nema. Umjesto zastave prolaznike dočekuju i ispraćaju začuđeni pogledi seljana zagledanih u kolonu biciklista, koji jure put Knina. Biciklisti su odjeveni različito i voze razne vrste bicikla. Među njima su i mnogi pozamašnih tijela i znojnih lica.

Prvu zastavu ugledao sam na osamljenoj kući prije ulaska u selo Lepuri, gdje su zastave vijorile na svim kućama. Poslije sam od Josipa i Roka Dimlića iz Borovića, koje sam primio u auto kod križanja ceste za Bulić i Vukušiće, doznao da su Lepuri hrvatsko selo.

Josip ima osamnaest godina, a Roko je godinu mlađi, rođaci su. Od kuće udaljene sedam kilometara krenuli su oko pet sati pješice i stigli tu gdje ih nitko do mene nije htio uzeti u auto.

– Mladi samo odmanu rukom, a stari ruke šire i sližu ramenima, nemaju mista. Vi ste prvi koji nas je primija.

– Vi jedini iz sela idete u Knin?

– Cilo selo je otišlo sinoć i noćas. Mi nismo mogli, morali smo kupit sino.

Vozimo se malo nizbrdicom malo uzbrdicom, razgovaramo o ratu i izbjeglištvu po uzmorju, o budućnosti, o Srbima kojih se malo vratilo pa su im sela pusta. Na ulazu u Đevreske među ruševnim kućama uočljive su obnovljene, vidi se da se u njima živi. Nigdje hrvatske zastave, ali tri starija muškarca sjede pred kafićem.

Poslije Đevreska, na križanju s putom za Zečevo, brzo koračaju dvije djevojke u crnini. Tuguju li to one, kako Srbi iz Srbije obilježavaju hrvatski Dan domovinske zahvalnosti, pitam se i u retrovizoru gledam znatiželjna dječja lica Josipa i Roka. Kod skretanje za Roški slap kažem im da se u Kistanju moram naći s prijateljem.

 

Arhitekt Ante Vrban projektirao je interijer nove crkve  / Snimio Andrija Tunjić

 

– Dugo ćete se zadržati? – pita Josip.

– Ne znam koliko, ali ako vas nitko ne poveze dok ne naiđem, sa mnom ćete u Knin.

Na početku Kistanja, s lijeve strane, dominira velika katolička crkva na kojoj se vijori velika hrvatska zastava, a ispred nje kočoperi nekadašnja, mala katolička crkvica. Kistanje se prvi put spominje 1408. kao posjed hrvatskih velikaša Šubića. To je, po mišljenju nekih Srba iz Kistanja, spasilo Kistanje da ne dobije ime Novo Janjevo, kako su htjeli doseljeni Janjevci, a zadarska nadbiskupija odbila. Kistanje je i mjesto u kojem je među prvima u Dalmaciji 1860-ih došlo do političkog razdora između Srba i Hrvata, koji su potaknuli i proveli autonomaši, odnosno srpski nacionalisti, protivnici ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Tu je i četnički vojvoda pop Đujić imao velik broj pristalica. 

U Kistanju je prije rata živjelo tri tisuće stanovnika, sada živi oko tisuću, i to većinom doseljenih Hrvata iz Janjeva s Kosova, govori mi prijatelj Ilija, Srbin iz Kistanja, dok tražimo mjesto pod nekim od osam četvrtastih suncobrana ispred kafića Deja vu. Nekada je to bila zelena tržnica, a sada tu i tamo netko ponudi hrpicu voća i povrća. Koji metar, dva dalje od stolova stariji čovjek nudi magarčiće s naramkom drva ili bez naramka. Tvrdi da su ručni rad iako je svakom jasno da su naštancani u nekoj garaži.

Dok ispijamo kavu, koju nam je poslužio mladi konobar Miho, Janjevac, Ilija kaže da je, petnaestak metara udaljena, pravoslavna crkva sv. Ćirila i Metodija od rezanog kamena sagrađena 1888. I da se pokraj crkve cestom stiže u manastir Krka, koji će 19. kolovoza, na Preobraženje Gospodnje, u povodu 400. obljetnice postojanja pravoslavne Bogoslovije posjetiti srpski patrijarh Irinej.

Srbima za sve krivi Hrvati

Za susjednim stolom sjedi jedna, a malo dalje od kafića stojeći oko stola razgovara druga grupa ljudi. Ilija kaže da su Srbi, ustaje i odlazi pitati ih bi li govorili za hrvatske novine. Naglašava da sam hrvatski novinar. Neki od njih sumnjičavo i šutke slušaju, a jedan zove da se pridružim.

Poslije šutnje i međusobnog odmjeravanja pogledima pitam ih kako žive, jesu li povratnici ili su ostali nakon Oluje.

– Svi smo povratnici, ne'ko se vratio prije a ne'ko kasnije.

Ali razgovor se ne razvija dok šutnju nije prekinuo glas iz sredine grupe.

– Mi smo došli ovdje umrijeti, a ne živjeti, reče čovjek šezdesetih godina.

Naoko je miran, ali u dubini njega vrije, od muke ne zna što bi sa sobom.

– Meni nije tako loše, ja se dobro slažem s Janjevcima – oglasi se njegov vršnjak.

– Tebi je dobro jer ti Janjevci daju boce. Pitajte ga koliko mjesečno zaradi na bocama?

– Pa zaradim između hiljade i dvije tisuće – odgovori.

Zatim reče da se zove Petar Macura, da živi u zaseoku Macure, da je prije rata radio u splitskom Lavčeviću „svugdje po svijetu“, da je tu rođen i da će tu umrijeti.

– Srce mi je ovdje u ovoj mojoj Bukovici, u ovom kamenjaru. Tu smo žena i ja, dvije kćeri udane žive u Staroj Pazovi, a sin u Beogradu, završi svoju ispovijed Petar.

Ilija mi zatim predstavlja visoka, naočita čovjeka Jovu Berića, rodom je iz Varivoda, rođaka ubijenih u Varivodama. Jovo odmah kaže da mu je dosta novinara i njihovih interpretacija. Poslije će reći da je do rata živio i radio u školi u Zadru sve dok ga neki Zadrani nakon balvana nisu javno napali u trgovini i optužili za četništvo.

– To me je natjeralo da odem u, kako hrvatski mediji govore, takozvanu Krajinu.

Na spomen Krajine javi se visoki, suhi čovjek i ljutito poče:

– Josipa Rimac, gradonačelnica Knina, neki dan je izjavila da ovdje nema ni m od mržnje, ni r od revanšizma. Slagala je! Mi nemamo pravo na svoje kuće. Imamo obnovljenih kuća, ali ne možemo u njih jer u njima žive ne domaći Hrvati nego Janjevci.

Doda i da se zove Nikola i da je do rata živio u Šibeniku.

Za razliku od Petra, većina za sve optužuju Hrvate i Hrvatsku. Nikola čak spominje i 1971. godinu kada su se, kaže on, Hrvati naoružali i pripremali za sve što se dogodilo 1991.

– Zar vas vojska nije naoružala, a Srbija žrtvovala – pitam.

– Nas je vojska naoružavala jer su Hrvati bili naoružani.

– Hrvate je naoružala JNA tako što je oružje teritorijalne obrane preselila u kasarne – odgovaram.

– A ko je imao ključeve od skladišta? Hrvati su zauzeli kasarne i uzeli oružje – svoju istinu dokazuje Nikola.

– Dobro, a koliko ste ubili i protjerali Hrvata iz vaše Krajine? – pitam ni sam ne vjerujući da sam to pitao.

Čuvši to jedni su zašutjeli, neki spomenuli 1941, a najviše ih je optužilo Tuđmana, jer je izigrao Jovana Raškovića.

– Nije ga Tuđman izigrao, nego njegov tadašnji savjetnik Slaven Letica – odlučno je rekao netko iz grupe.

– Znate li od čega je umro Rašković – pitam nakon kraće šutnje.

– Njega su u Beogradu ubili – reče onaj što je spomenuo Leticu.

– Znate li da se Srbija odrekla Knina? To piše Borislav Jović u svojim memoarima, rekoh.

Na to su šutjeli. Ali su vjerojatno i dalje vjerovali da su nevini oni, a ne njihove žrtve. U tišini smo se razišli, jedni su otišli u hlad, a drugi sjeli za prazni stol. Ilija i ja pridružili smo se četvorki koja nije sudjelovala u dokazivanju istine. Pred njima na stolu bile su ruske novine, koje je nakon nedavnog boravka u Moskvi, donio jedan od njih. Taj se digao i ubrzo vratio s lubenicom.

– I vi danas slavite – pecnuo sam ga.

– Da, slavim, to je moja domovina. Samo ne dajte Jugoslavenima da se vrate, digli su glave i smišljaju nekakvu novu Jugoslaviju – reče. Pedesetogodišnjak, koji je do tada šutio, pogledao me u oči i upitao:

– Može li se dogoditi da sadašnje države u budućnosti postanu neke druge?

– Može, ali nikada neće biti Velike Srbije, odgovorio je netko sa susjednog stola.

Sve žuri u Knin

Odatle me Ilija pozvao sebi na pršut, sir i domaće pomadore, a poslije gošćenja pokazao polje na kojem namjerava zasaditi smilje i gdje održava poetske večeri. Ispratio me zatim do centra; on se vratio u kafić, a ja nastavio za Knin. Josipa i Roka nije bilo na cesti, netko ih je povezao u Knin.

Jurili su motoristi, auti i prolazili biciklisti. Žurili su u Knin. Svatko je htio stići što prije i naći kakvo parkiralište, jer je radio svako malo javljao da treba parkirati na prilazima gradu.

Radio je prenosio i prvo misno slavlje iz novosagrađene crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u kojem je kardinal Bozanić govorio o sadašnjosti Hrvatske i Hrvata i, za razliku od srpskih sugovornika iz Kistanja i mnogih Hrvata, točno apostrofirao uzroke i posljedice stanja u kojem sada živi Hrvatska.

 

Nezapamćena gužva na kninskim ulicama

 

 

Što se više približavam Kninu, sustižu me i pretječu auti, svatko žuri što prije stići na mjesto gdje će se obilježiti dvadeseta godišnjica oslobođenja Knina i završetka ratnih operacija kojima je završeno oslobađanje Hrvatske od srpske agresije. I sada mi je pred očima televizijski kadar u kojem Tuđman ljubi hrvatsku zastavu, u grč i grimasu na licu sabio je sve muke hrvatske povijesti i želje za samostalnom Hrvatskom.

Na nizbrdici prije ulaska u Knin parkirani auti, neki su, čini se, ugurani u brežuljke, prolazi su zakrčeni, parkira se po nogostupima, puteljcima. Policija rukama tjera naprijed. Dokle, saznat ću tek kada auto parkiram na sjeveru grada, uz rub nekog vrta, ispred livade na kojoj su parkirani autobusi raznih registracija iz cijele Hrvatske, BiH, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švicarske... Tu je svaki slobodni kutak zemlje, bilo da je asfalt, beton ili livada, ispunjen što živim, a što zaspalim tijelima. Razapeti šatori od sunca štite brojna mlada tijela, došla jučer ili noćas. U svoj toj gužvi sreća je što svi putovi ipak vode u centar, u Ulicu dr. Franje Tuđmana. Naravno kada se sa sjeverne strane grada pješice uputite prema tvrđavi.

Kafići puni, pjevaju se ratne budnice, najviše Thompsonove pjesme. Na sreću tu danas nema onih koji bi zbog toga hapsili i zatvarali. Pekarnice prazne kruha i pune gladnih očiju, pivnice pune pjesme i zveketa čaša. A svugdje vrućina, vrelina, žarki ilinštak, sunce tuče u tjeme, mozak vrije...

Tako nije bilo i 1995. nakon Oluje. Ili je bilo, ali od adrenalina nije se ta vrelina osjećala. Ipak dobro se sjećam tih dana, osobito dana kada sam po novinarskom zadatku u Knin doputovao vlakom punim što znatiželjnika, a što Kninjana koji su se nakon godina progonstva vraćali kući. Tada je od vreline bila jača sloboda, uzbuđenje kakvo se osjeća poslije godina rastanka i ponovnog susreta.

Za razliku od tada danas bi dašak vjetra bio spas, kao žednom u pustinji kap vode. Ali tog daška nema, zastao je negdje na vrhovima okolnih brda i odatle začuđeno gleda kako rijeka naroda teče prema velebnoj novoj crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Oni koji ne idu u crkvu gužvaju se, jedu uštipke, janjetinu, prasetinu, sir, fritule, piju vodu, pivo, vino... I tiskaju među štandovima na kojima se nude ne samo svete slike nego i raznovrsna roba. Najviše ekoproizvodi. Kupuje se i što se nikada ne bi kupilo.

Mjesto sjećanja i ponosa

Ali od trgovanja važniji je ugođaj, jer je ovo dan koji se godinama čekao pa malo tko mari za promet, za novac. „Dvadesetogodišnjica nije mala stvar“, rekli bi cinično jugonostalgičari, kojih danas nisu pune novine, ali će sutra biti. Zabrinuto će komentirati slavlje zbog tobožnje brige za sirotinju i stradale Srbe. Rijetko tko od njih spomenut će stradale Hrvate i one za čije se grobove još ne zna.

Po ugledu na njih tražim nešto negativno, što bi bila novinska vijest. Nepristojno prisluškujem ne bih li čuo neku misao sličnu njihovima. Ne bi li se oglasio tko nezadovoljstvom svime što se tu događa. Umjesto toga čujem staricu u crnini, govori da još ne zna za sinov grob. Sluša je žena koja kaže da ne zna za mužev grob. Uzdišu i otpuhuju. I na kraju dodaju kako sada znaju da im najmiliji nisu uzalud mrtvi.

Pod velikim šatorom jede se vojnički grah, dar Hrvatske vojske. Na zemlji u hladovini spava nekoliko žena i djece, iako se ori bećarac:

 

Idem šorom kuja laje na me,

marš, kujo, što te briga za me.

Desetak metara od šatora pjevaju Dunavski pajdaši. Sve je prekrila pjesma i ljubav za Hrvatsku. Pozdravljaju se, smiju i vesele muškarci s majicama na kojima piše: Kune, Pume, Gromovi, Tigrovi, Vukovi... Nekadašnji pripadnici elitnih gardijskih brigada opet su u Kninu, gdje su neki od njih prije dvadeset godina s ponosom ušli u grad iz kojeg su Srbi i četnici pobjegli ili se sakrili u vojarnu UNPROFOR-a.

Sjećam se tih dana, kao da je bilo jučer. Toga se ne sjećaju mnogi mladi, danas ovdje. Ne sjećaju se ni vidno uzbuđeni mladići Paško Baković, Luka Mikić i Petar Ivančić iz Kaštel Starog jer nisu bili ni rođeni. Unatoč tome o ratu znaju i previše, pričali su im roditelji.

– Sad znam mi tata nije uzalud ratovao i da poginuli nisu uzalud poginuli. Kad ovo vidim, srce mi je na mistu, ispunjen sam ponosom – kaže Paško.

Odobravaju mu Luka i Petar, sva trojica osamnaestogodišnjaci, od jeseni studenti. To s osmijehom sluša majka, koja uvjerava dječaka da treba jesti slano kako ne bi dehidrirao. Gdje su sada Josip i Roko, proleti mi glavom.

Iz osam autobusa izlaze tek stigli gosti, a onda autobusi idu na parking. Fotografiram pristigle slavljenike. Koliko je takvih autobusa i takvih grupa danas tu? Kada bi se Hrvatska tako voljela svaki dan, vjerojatno nitko ne bi pomislio ukrasti jednu kunu, a kamoli poduzeće, banku ili sklopiti nepovoljan ugovor. Domoljubne misli prekida glas pjesme: I opet bih spreman stao...

Iako je 35 celzija, možda i više, nitko ne trči u hlad, svi hodaju kao da nije tako vruće, žele upoznati svaki kutak Knina. Malo tko ne ide na Tvrđavu. Idem i ja. Staro i mlado, invalidi i zdravi, svi žele biti na mjestu na kojem je Tuđman poljubio hrvatsku zastavu i popio kavu s ministrom obrane Gojkom Šuškom i najbližim suradnicima. Svatko želi odozgor, s povijesnog mjesta, pogledati dolje Knin i rijeku ljudi koja se vrti kao vir koji ne uvire nego raste.

Među posjetiteljima Tvrđave je i osamnaestogodišnji Martin iz Petrovaca kod Vukovara. Došao je sam, autobusom. To je dar ocu, koji je u rat morao sa sedamnaest godina. Tu je ujutro vijenac položio i premijer, ali i, govori grupa slavitelja, brzo pobjegao.

– Mi nismo bježali pred srpskočetničkim granatama, a on bježi pred hrvatskim zvižducima – veli čovjek u crnoj majici na kojoj piše Tigrovi.

Na vrhu sam tvrđave, kod ulaza u zatvor u kojem su mučeni i ubijeni hrvatski vojnici i civili. Na ulazu piše: „Na ovom su mjestu tijekom 1991. godine bili zatočeni, mučeni i ubijani hrvatski branitelji u Kninu od vojne postrojbe ‘Kapetana Dragana’“. Ploču je postavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora. Taj Kapetan Dragan sada u hrvatskom pritvoru čeka suđenje za počinjene zločine.

Dan se primiče kraju, a užareno sunce blijedi. I vrućina popušta. Lagano se spuštam s Tvrđave. Sve se slijeva dolje, u glavnu arteriju, u Ulicu Franje Tuđmana. Grad se puni. Dolaze novi slavljenici. I zbog predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Čini se da je vole i oni koji nikada nisu mislili da će je voljeti. Jedan čovjek u manjoj grupi veli:

– Čuja san da se Milanović i Mesić čude zašto narod toliko voli Kolindu. Pa vole je jer radi sve što su oni tribali raditi.

Svevremene Kolindine poruke
i Irinejeva „istina”

Ljudi se miču prema željezničkom kolodvoru, prema spomeniku pobjede Oluja 95. odakle će se Predsjednica obratiti slavljenicima i Hrvatskoj. Čekaju je i postrojene zastave ratnih brigada. Nekoliko časnica i časnika narodu dijele hladnu, ledenu vodu u plastičnim bočicama, dvojica časnika i jedna časnica mole narod da napravi mjesta za invalide u kolicima. Na fasadi glavne pošte Gundulićevi stihovi:

 

O lijepa, o draga o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od naše Dubrave,

sva srebra, sva blaga, svi ljudski životi,

ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti.

Tu je i Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik. S njim je i pročelnik za kulturu grada Zagreba Ivica Lovrić, rodom iz drniškog zaleđa, koji se itekako sjeća početka rata. Priča kako je 1991, tjedan poslije prvih balvana i barikada, putovao u Zagreb preko Roškog slapa, Kistanja i Macura, gdje je vidio kako prolaze majka i sin od desetak godina s kalašnjikovom na ramenu.

Spontani pljesak duž ulice bio je znak da stiže Kolinda. Ljudi se komešaju, tiskaju, naguravaju i izvijaju vratove kako bi je što bolje vidjeli. Tišina je bila znak da će početi govoriti. Hvatam i zapisujem neke od njezinih poruka.

„Ovo nije samo proslava Oluje nego svehrvatskoga ponosa... Mi smo narod koji slavi pobjede, a ne poraze... Rat je bio ovdje, a ne negdje tamo daleko... Nećemo dopustiti da se žrtve i agresor izjednačavaju... Gospodo, okanite se mitova, obmana i laži... Iseljavanje Srba potpisali su Mile Mrkšić i Mile Martić, a nije bilo etničko čišćenje...”

Nakon govora zaori se pjesma:

 

I opet bih spreman stao,

svoj bih život dao...

Dok izlazim iz Knina, u glavi mi odjekuje Kolindin govor. Prekida ga zvonjava mobitela.

– Tko je – pitam umorno?

– Čestitam ti blagdan i pozivam da dođeš na Karaotok u Hutovu blatu, na slikarsku koloniju – uzbuđeno mi reče prijatelj, slikar iz Dubrovnika.

– Ja sam u Kninu, na proslavi Oluje.

– Još jedan razlog da dođeš. Ovdje će za tri dana biti svita Srpske pravoslavne crkve s patrijarhom Irinejom na čelu. Tu će ručati nakon što posvete crkvu u Pribilovcima, čime obilježavaju zločin nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.

– Dolazim. Zanima me što će o zločinima govoriti patrijarh.

Tri dana poslije, 8. kolovoza, na Karaotoku me od ranog jutra prate pogledi policajaca u civilu, oni su prethodnica osiguranja koje se iz sata u sat povećava i vrhunac brojnosti dostiže oko podneva, kada se pojavila svita SPC-a s partijarhom Irinejom na čelu i brojnim srpskim političarima iz BiH, kojima je domaćin hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović. Među uzvanicima je i Nemanja Kusturica, bivši Emir Kusturica, sada velikosrpski filmski redatelj.

Nije se moglo blizu Irineju i uzvanicima pa sam umjesto slušanja riječi gledao samo nijeme slike: dizanje čaša, nečujno pljeskanje rukama, nečujni smijeh... Riječi, njihov sadržaj, Irinej je sačuvao za manastir Krka, koji je posjetio 19. kolovoza, na pravoslavni blagdan Preobraženja Gospodnjeg, povodom 400. obljetnice pravoslavne Bogoslovije. I gdje je između ostaloga rekao i da su Srbi manji zločinci od susjeda. Dobro je „izmjerio“ i srpske zločine pridodao susjedima. Čak su nezadovoljni bili i njegovi hrvatski simpatizeri. Možda i oni barem na jedan dan zavole Hrvatsku.